Iz beležnice WebToRehab-a
Tokom poslednjih 18 godina sarađivali smo sa privatnim zdravstvenim ustanovama različitih specijalnosti. Kroz ovaj serijal ne delimo marketinške teorije, već obrasce koje smo iznova prepoznavali u svakodnevnom radu sa klinikama, lekarima i njihovim timovima.
Primeri koji se pominju u tekstovima zasnovani su na stvarnim situacijama, ali su nazivi klinika, pojedini detalji i okolnosti izmenjeni ili anonimizovani kako bismo zaštitili poverljivost naših klijenata. Cilj ovog serijala nije da ukaže na pojedinačne slučajeve, već da podeli iskustva i lekcije koje mogu biti korisne svakoj privatnoj zdravstvenoj ustanovi.
Pacijenti ne vole da im se nešto prodaje, ali veoma vole da razumeju. Dodatne usluge najprirodnije se prihvataju kada su medicinski opravdane, jasno objašnjene i predstavljene kroz sistem edukacije bez stvaranja osećaja pritiska.
Bez obzira da li je reč o estetskoj hirurgiji, stomatologiji, fizikalnoj medicini, dermatologiji ili regenerativnim terapijama, gotovo svaka privatna zdravstvena ustanova ima mogućnost da pacijentu ponudi dodatnu uslugu koja može imati stvarnu vrednost.
U tome nema ničeg spornog.
Naprotiv.
Kada dodatna usluga zaista doprinosi boljem ishodu lečenja ili kvalitetnijem iskustvu pacijenta, bilo bi neodgovorno da o njoj uopšte ne razgovarate.
Međutim, tokom godina primetili smo da upravo ovde nastaje jedan od najvećih izazova sa kojima se privatne klinike susreću. Ne zbog same usluge, već zbog načina na koji se ona predstavlja.
Jedna od najvećih zabluda jeste da klinika mora da bira između poslovnih rezultata i poverenja pacijenata.
Naše iskustvo govori upravo suprotno.
Klinike koje dugoročno ostvaruju najbolje rezultate uglavnom nisu one koje najviše insistiraju na dodatnim uslugama.
To su klinike koje najviše ulažu u edukaciju svojih pacijenata.
Tokom saradnje sa različitim zdravstvenim ustanovama imali smo priliku da vidimo veoma različite pristupe.
U pojedinim klinikama dodatne usluge bile su sastavni deo gotovo svakog razgovora na recepciji.
Pacijent bi već prilikom izlaska dobijao nekoliko novih preporuka, često bez dovoljno objašnjenja zbog čega su one važne baš za njega.
Finansijski rezultati takvog pristupa ponekad su bili dobri.
Ali gotovo uvek samo kratkoročno.
Posle određenog vremena počinjali su da se pojavljuju komentari poput:
"Imam utisak da mi stalno nešto nude."
"Nisam siguran da mi je sve to zaista bilo potrebno."
To možda deluje kao bezazlena primedba.
Ali upravo takve rečenice predstavljaju prvi znak da poverenje počinje da slabi.
Sa druge strane, videli smo i potpuno drugačiji pristup.
To je ogromna razlika.
U prvom slučaju klinika pokušava da proda uslugu.
U drugom slučaju pacijent sam donosi odluku.
I upravo taj drugi pristup gotovo uvek daje bolje dugoročne rezultate.
Ako bismo morali da izdvojimo jednu stvar koju smo naučili radeći sa privatnim zdravstvenim ustanovama, to bi verovatno bila sledeća:
Pacijenti ne vole da im se nešto prodaje. Ali veoma vole da razumeju.
Na prvi pogled razlika možda deluje mala.
U praksi je ogromna.
Kada pacijent razume zbog čega mu je određena terapija preporučena, koje probleme može rešiti i u kojim situacijama ima smisla, odluka postaje mnogo jednostavnija.
Ne zato što ga je neko ubedio.
Već zato što više nema nepoznanica.
Upravo zato smo kod velikog broja klinika primetili zanimljiv obrazac.
Što je više vremena uloženo u edukaciju pacijenata, to je bilo manje potrebe za "prodajom" dodatnih usluga.
Pacijenti su sami postavljali pitanja.
Sami tražili dodatna objašnjenja.
I veoma često sami pokretali razgovor o uslugama koje su prethodno videli na web sajtu, u brošuri ili tokom boravka u klinici.
To je potpuno drugačija dinamika razgovora.
U tom trenutku zaposleni više ne pokušava da nekoga u nešto ubedi.
On samo daje stručne odgovore na pitanja koja je pacijent već postavio.
Jedan obrazac posebno se izdvojio tokom godina.
Klinike koje imaju kvalitetne edukativne materijale mnogo ređe dolaze u situaciju da zaposleni moraju da objašnjavaju dodatne usluge tokom nekoliko minuta razgovora na recepciji.
Zašto?
Zato što je veliki deo posla već urađen.
To je potpuno drugačiji proces donošenja odluke od onoga kada se dodatna usluga nudi neposredno pre odlaska iz klinike.
Videli smo mnogo primera u kojima je upravo edukativna brošura, kratka video prezentacija ili nekoliko pažljivo pripremljenih email poruka dovelo do toga da pacijent sam zatraži dodatnu proceduru prilikom sledeće posete.
Ne zato što je bio pod pritiskom.
Već zato što je razumeo njenu vrednost.
Kada govorimo o edukaciji, većina ljudi odmah pomisli na blog ili objavu na društvenim mrežama.
Međutim, iskustvo nam govori da pacijent donosi odluke na mnogo različitih mesta.
Zato edukativni sadržaj treba da postoji tokom celog puta pacijenta.
Važno je primetiti da nijedan od ovih koraka nema za cilj da "proda" uslugu.
Njihov cilj je da pomognu pacijentu da donese informisanu odluku.
Upravo zbog toga ovakav pristup dugoročno daje mnogo bolje rezultate.
Jedna klinika sa kojom smo sarađivali želela je da poveća interesovanje za dodatni program rehabilitacije koji je imao veoma dobre rezultate, ali je bio slabo iskorišćen.
Prvobitna ideja bila je da recepcija aktivnije preporučuje program svakom pacijentu koji dolazi na kontrolu.
Međutim, posle nekoliko razgovora postalo je jasno da takav pristup ne daje očekivane rezultate.
Pacijenti su najčešće odgovarali da će razmisliti.
I na tome bi se razgovor završio.
Umesto da pojačamo preporuke zaposlenih, odlučili smo da promenimo način komunikacije.
Napravljen je jednostavan edukativni materijal koji je objašnjavao kome je program namenjen, koje probleme rešava, kako izgleda proces i kakvi rezultati mogu da se očekuju.
Istovremeno su pripremljeni vizuali za čekaonicu i kratka serija follow-up emailova koji su stizali nekoliko dana nakon pregleda.
Rezultat nije bio trenutan.
Ali je bio dugoročan.
Pacijenti su na narednim kontrolama mnogo češće sami započinjali razgovor o programu rehabilitacije.
Nisu dolazili zato što ih je neko ubedio.
Dolazili su zato što su razumeli zašto bi im taj program mogao koristiti.
I upravo u tome je najveća razlika između prodaje i edukacije.
Jedna pokušava da ubrza odluku.
Druga pomaže pacijentu da donese pravu odluku.
Kada se pomene edukacija pacijenata, mnogi prvo pomisle na letak ili brošuru koju će pacijent poneti kući.
Takvi materijali svakako imaju svoju vrednost.
Međutim, iskustvo nas je naučilo da najbolji rezultati ne dolaze od jednog materijala, već od sistema u kome svaka komunikacija ima svoju ulogu.
Pacijent retko donosi odluku odmah.
Nekada će mu biti potrebno nekoliko dana.
Nekada nekoliko nedelja.
Ponekad će želeti da razgovara sa članovima porodice.
Da pročita dodatne informacije.
Da pogleda iskustva drugih pacijenata.
Da se vrati na web sajt.
Sve su to potpuno prirodni koraci.
Zbog toga ne pokušavamo da dodatnu uslugu predstavimo u jednom razgovoru.
Radije gradimo proces u kome pacijent postepeno dobija informacije koje su mu potrebne.
Na taj način odluka ne nastaje pod pritiskom. Nastaje onda kada pacijent oseti da ima dovoljno znanja da sam proceni šta je najbolje za njega.
Ne postoji univerzalno rešenje koje odgovara svakoj zdravstvenoj ustanovi.
Ipak, tokom godina razvio se obrazac koji je davao dobre rezultate u različitim granama medicine.
Kada pogledamo ovu tabelu, lako je primetiti da nijedna tačka nema zadatak da "zatvori prodaju".
Svaka ima zadatak da smanji neizvesnost.
A upravo je neizvesnost jedan od najvećih razloga zbog kojih pacijenti odlažu donošenje odluke.
Tokom godina mnogo češće smo viđali drugi problem.
Klinike koje iz straha da ne ostave pogrešan utisak uopšte ne predstavljaju dodatne mogućnosti koje bi pacijentu zaista mogle koristiti.
Ni to nije dobro rešenje.
Ako postoji terapija, dijagnostička procedura ili program rehabilitacije koji može doprineti boljem ishodu lečenja, pacijent ima pravo da zna da takva mogućnost postoji.
Razlika je samo u načinu komunikacije.
Preporuka treba da bude zasnovana na medicinskim razlozima.
Treba da bude jasno objašnjena.
I treba da ostavi dovoljno prostora da pacijent donese odluku bez osećaja pritiska.
Drugim rečima, cilj nije da se dodatna usluga proda.
Cilj je da pacijent ne ostane uskraćen za informaciju koja bi mogla biti važna za njegovo lečenje ili kvalitet života.
Jedno pitanje često smo postavljali na sastancima.
"Kada biste sutra zabranili zaposlenima da aktivno nude dodatne usluge, da li bi pacijenti i dalje mogli da saznaju da one postoje?"
Ako je odgovor bio "ne", znali smo da postoji prostor za unapređenje.
Jer informacije o dodatnim uslugama ne bi trebalo da zavise isključivo od toga kako je tekao jedan razgovor na recepciji.
One bi trebalo da budu dostupne na više mesta.
Na taj način zaposleni više ne nose sami odgovornost za predstavljanje usluga.
Sistem to radi zajedno sa njima.
A upravo sistemi daju stabilne i dugoročne rezultate.
Kada bi neko danas uklonio sve razgovore zaposlenih o dodatnim uslugama, da li bi pacijent i dalje imao dovoljno informacija da razume koje mu sve mogućnosti stoje na raspolaganju?
Ako je odgovor "ne", možda problem nije u prodaji.
Možda je problem u tome što sistem edukacije još nije dovoljno razvijen.
Ako bismo morali da izdvojimo jednu lekciju iz ove teme, glasila bi ovako:
Pacijenti retko odbijaju ono što razumeju.
Mnogo češće odlažu ili odbijaju ono što im nije dovoljno objašnjeno.
Tokom godina sarađivali smo sa klinikama koje su nudile veoma različite usluge - od preventivnih pregleda i rehabilitacije do estetskih procedura i kompleksnih medicinskih tretmana.
Bez obzira na specijalnost, obrazac je bio gotovo isti.
Kada je komunikacija bila usmerena na edukaciju, poverenje je raslo.
Kada je bila usmerena isključivo na dodatnu prodaju, poverenje je mnogo lakše moglo biti narušeno.
To ne znači da klinike ne treba da razvijaju dodatne izvore prihoda.
Naprotiv.
Održiv rast je važan za svaku zdravstvenu ustanovu.
Ali dugoročno najbolji rezultati dolaze onda kada pacijent ima osećaj da je svaka preporuka doneta u njegovom interesu.
Upravo tada dodatna usluga prestaje da bude prodaja.
Postaje nastavak kvalitetne zdravstvene brige.
Povećanje prihoda i očuvanje poverenja pacijenata ne moraju biti ciljevi koji se međusobno isključuju.
Naše iskustvo pokazuje da upravo klinike koje najviše ulažu u edukaciju pacijenata često ostvaruju i najbolje dugoročne poslovne rezultate.
Razlog je jednostavan.
Pacijenti mnogo lakše prihvataju preporuke kada razumeju zbog čega su one važne.
Zato dodatne usluge ne bi trebalo posmatrati kao nešto što treba "prodati".
Treba ih posmatrati kao informacije koje pomažu pacijentu da donese bolju odluku o svom zdravlju.
Kada se komunikacija postavi na taj način, raste poverenje.
A kada raste poverenje, prirodno rastu i rezultati klinike.
Kada razvijamo komunikaciju za privatne zdravstvene ustanove, ne razmišljamo samo o tome kako da privučemo nove pacijente.
Razmišljamo i o tome kako da pacijent, nakon dolaska u kliniku, dobije sve informacije koje su mu potrebne da donese informisanu odluku.
Zato zajedno sa našim klijentima razvijamo blogove, brošure, video sadržaj, komunikaciju u čekaonicama, follow-up emailove i druge edukativne materijale koji postaju deo jedinstvenog sistema komunikacije.
Jer naš cilj nije da povećamo broj prodatih usluga.
Naš cilj je da pomognemo klinikama da izgrade poverenje koje prirodno dovodi do dugoročnog rasta.
Iz naše beležnice
Najuspešnije klinike sa kojima smo sarađivali nisu bile one koje su najbolje prodavale svoje usluge.
Bile su to klinike koje su najbolje objašnjavale zašto određena usluga ima smisla za konkretnog pacijenta.
Možda upravo u toj razlici leži odgovor na pitanje zbog čega neke zdravstvene ustanove godinama rastu zahvaljujući preporukama svojih pacijenata.
Najveći problemi koje smo rešavali u privatnim klinikama retko su imali jedan uzrok. Gotovo uvek su bili rezultat više malih propusta koji su se događali na različitim mestima tokom puta pacijenta. Upravo zato svaku kliniku posmatramo kao sistem, a ne kao skup pojedinačnih marketinških aktivnosti.
Ako je zasnovana na stvarnoj potrebi pacijenta i doprinosi boljem ishodu lečenja ili kvalitetnijem iskustvu, odgovor je da.
Problem nije u tome što klinika predstavlja dodatne usluge. Problem nastaje kada pacijent stekne utisak da je finansijski interes ispred njegovog interesa.
Zato svaka preporuka treba da bude medicinski opravdana, jasno objašnjena i predstavljena bez stvaranja osećaja pritiska.
Recepcija može imati važnu ulogu u informisanju pacijenata, ali ne bi trebalo da nosi odgovornost za donošenje njihove odluke.
Mnogo bolje rezultate daju sistemi u kojima recepcija upućuje pacijenta na kvalitetan edukativni sadržaj, dok stručna objašnjenja ostaju u domenu lekara ili drugog medicinskog osoblja.
Na taj način komunikacija ostaje profesionalna, a zaposleni ne dolaze u situaciju da vode razgovore za koje nisu obučeni.
Mnogo više nego što se na prvi pogled čini.
Jedan kvalitetno pripremljen email, kratka edukativna brošura ili video koji pacijent dobije nakon pregleda često imaju veći efekat nego nekoliko minuta razgovora neposredno pre odlaska iz klinike.
Pacijent tada ima vremena da informacije pročita bez žurbe, razgovara sa porodicom i donese odluku kada bude spreman.
Naše iskustvo govori da je upravo tada najvažniji.
Što je odluka kompleksnija i finansijski zahtevnija, to je pacijentu potrebno više informacija i više vremena da izgradi poverenje.
U takvim situacijama edukacija gotovo uvek ima veću vrednost od pokušaja da se odluka ubrza.